Osnovna škola Fausta Vrančića Šibenik

Intervju s Alenom Slavicom, poznatim pjevačem šibenskih korijena

Muzika i sviranje počinjali su iz podruma i garaža

Već u vrtiću je Alen Slavica osjetio da ga je dotaknula umjetnička ruka, a zapazili su to i njegovi sugrađani iz Šibenika. Prisjećajući se svoga djetinjstva, Alen nam je ispričao dio svoga životnoga puta.

Kad ste se počeli baviti glazbom i što za Vas glazba znači?

Čini mi se da muzikalnost kao talent dobivaš rođenjem, što kasnije kroz vrijeme nadograđuješ.  

U vrtiću su djeca recitirala pjesme, a ja bih pjevao. Urođeno je to. Glazba je zanat, ljubav, nešto bez čega ne bi bilo lijepo, ma kao da jedete hranu bez soli.
 

Rođeni ste u Karlovcu, ali se po Vašem prezimenu da naslutiti da ste iz Lozovca pokraj Šibenika. Jeste li imali ikakvih neobičnih iskustava sa svojim prezimenom s obzirom da Slavica može biti ime i prezime?  

  To vam može biti jedan duet. Slavica je prezime koje potječe iz Šibenika i teško ćete ga naći negdje drugdje. Dosad nisam imao nikakvih problema. No, jednom prilikom sam upoznao jedan bračni par, žena je bila Slavica, a muškarac Alen. Nas troje smo se baš nasmijali u tom trenutku, tako da se i danas toga sjećam. Upravo zbog toga smo i danas ostali dobri prijatelji.

Završili ste glazbenu školu, ali ste se jako brzo profilirali kao pjevač. Zanimljivo je ime Vaše prve grupe, koju ste osnovali sa svojim prijateljima pod nazivom „ Od krajnje nužde do fenomena“. Kako ste se dosjetili ovako neobičnog imena grupe? 

 Neki ''pametnjaković'' u toj grupi je dao to ime. Grupa nije dugo trajala, ha, ha! Kao sav normalan svijet u to doba, muzika i sviranje počinjali su iz podruma ili garaža. Svirali smo glazbu po kojoj smo se razvijali, a to su bili Led Zeppelin, Deep Purple i slični. U isto vrijeme polazio sam osnovnu pa nakon toga i srednju školu u jutarnjim satima, a poslije podne također i glazbenu školu. Kao tinejdžer sam pjevao u svom Šibeniku na raznim manifestacijama. Grad je brzo prepoznao moj glazbeni talent pa su uvijek govorili za mene da sam ''muzikalan mali''.

Sami Vaši početci vezani su za Olivera Dragojevića jer njegovom pjesmom „Melankolija“ osvajate prvu nagradu na ,,Prvom glasu Karlovca''. Je li ta nagrada utjecala kasnije na Vaš daljnji glazbeni put? 

U to vrijeme sam polazio osnovnu školu. Volio sam pjevati dalmatinske pjesme. Oliver mi je najviše odgovarao, a i danas volim njegove pjesme. Kroz djetinjstvo sam baš na slapovima Krke upijao note rijeke i slušao klapske pjesme. Moj otac bi cijelim putem od Karlovca do Šibenika slušao klapu Šibenik. Ja sam znao svaku njihovu pjesmu, svaki ton i svaku riječ, ma znao sam sve glasove svake njihove pjesme, a znam i danas. Čuo sam da sva područja oko slapova Krke daju neku muzikalnost i ritmičnost. Očito rijeka Krka utječe na to, ha, ha, ha! Malo je ljudi koji su se kupali na slapovima Krke, a da nemaju sluha za glazbu.

 S kojim teškoćama ste se suočavali kroz svoj posao i čemu su Vas naučile te teškoće?

 Raznih teškoća ili prepreka uvijek ima u svakom poslu, a ja se svakako nastojim hrabro nositi s tim i ići dalje kroz život. U genetskom kodu mog prezimena od davnina vrijedi stisak ruke, poštovanje i poštenje. Meni je to jako važno.  Kad si stariji onda postaješ i iskusniji pa na greškama učiš.

Većina nas mladih razmišlja o odlasku u inozemstvo kad završi fakultet. Vi živite u Americi već dugi niz godina sa svojom obitelji, no nedostaje li Vam Vaš rodni kraj? 

 Osam godina sam sa svojom obitelji u Los Angelesu. U Hrvatsku dođemo svako ljeto, ali i tijekom godine nekoliko puta. Interesantno je da živim u Los Angelesu, a uvijek pog ledam kakvo je vrijeme u Karlovcu i Šibeniku.

Godine 2011. se rodila Vaša kćerka Ema. Što se od tada promijenilo u Vašem životu?

Da, moja kćerka Ema se rodila 2011. godine i to u najstarijoj bolnici u tom dijelu Europe, u Šibeniku. Tada se sve promijenilo na bolje u mom životu. Ema je imala nepune četiri godine kad smo došli u Ameriku. Danas polazi Umjetničku školu ,,Luis Armstrong''. Zanima je kazalište, ples i pjevanje. Ja sam onaj koji je ,,vozi i dočekuje'', a supruga Sandra je ,,logistika''.

Gdje najviše volite nastupati i koju vrstu glazbe najviše izvodite na pozornici? 

Svaki nastup ima nešto posebno. Zanimljivi su mi koncerti na većim pozornicama, ali su mi uvijek draži manji prostori poput kazališta. Kad vas se sluša kako pjevate, puno je ljepše nego kad se razgovara i pije piva, ha, ha, ha! Pjevao sam u Kući umjetnosti ,,Arsen''. To je predivno, intimno mjesto, koje je perfektno za akustične koncerte. Tamo vas i lift odvede do garderobe. Repertoar kod mene uvijek ,,varira'', ali inače odabirem baš pjesme sa svojih 15 albuma.

Koji su Vaši planovi za budućnost? 

 Upravo je u procesu moj novi singl koji redovno izdajem za Croatia Records. Bit će tu lijepih iznenađenja i jedne suradnje svjetskog tipa. O tome ćemo sigurno razgovarati kad dođe vrijeme. Dao sam vam svoj minimum, kako bi rekao Arsen.

8.razred