Osnovna škola Fausta Vrančića Šibenik

Bila je to terenska nastava na kojoj su nas pratili naši nastavnici – Boris Skorić, Šimun Radnić i Ljubica Avdagić.

Krenuli smo iz Šibenika u ranim jutarnjim satima. Po nas je došao autobus pun Primoštenaca (učenici i nastavnici OŠ Primošten) te smo zajedno krenuli do Knina. Tamo nas je dočekao vodič koji nas je odveo do Kninske tvrđave. Obišli smo kninsku tvrđavu i posjetili Muzej. Slikali smo se zajedno na tvrđavi koja je simbol naše pobjede u Domovinskom ratu. Uspon do tvrđave je bio težak, ali vrijedilo je.
 

Nakon toga zaputili smo se prema Vukovaru, stajali smo nekoliko puta na odmorištima. U Vukovar smo stigli navečer oko 20h, smjestili smo se u hostelu Dubrovnik u sklopu Memorijalnom centra te otišli na več

eru. U hostelu su već bili učenici OŠ Jurja Dalmatinca te osmaši iz Bibinja i Benkovca. Smjestili smo se po sobama, hostel je bio lijep, čist i udoban, a osoblje ljubazno i uvijek spremno izaći u susret. Naši su nam nastavnici dali dovoljno slobode, ali i reda. Ništa nije promaklo budnom oku profesora Skorića i Radnića koji su dobar dio noći proveli dežurajući na hodnicima.

Sljedećeg dana posjetili smo Muzej Vučedolske kulture gdje smo upoznali kulturu staru više od 5 000 godina. Zatim smo posjetili Gradski muzej Vukovara – dvorac Eltz, tu smo vidjeli eksponate od razdoblja vučedolske kulture sve do današnjih dana. Poslije ručka otišli smo na Vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva. Vodotoranj nije obnovljen na uobičajen način, nego je konzerviran, izvana izgleda kao ratna ruševina, a iznutra je ojačan čeličnim konstrukcijama kako bi bio funkcionalan i siguran za posjetitelje. Visok je 50m, na vrh smo se penjali stepenicama ili liftom. Sa vrha se proteže pogled na sve četiri strane svijeta.

Vodotoranj je proglašen simbolom hrvatskog zajedništva jer je tijekom Vukovarske bitke bio jako granatiran upravo iz razloga što bi se dvojica branitelja svako noći penjali na njega kako bi izvjesili hrvatsku zastavu na ohrabrenje svim Vukovarcima da ustraju u borbi i da znaju da grad nije pao.

Uvečer smo išli u disko. Bilo je to lijepo iskustvo. Disko se, naime, nalazi na brodu privezanom uz obalu Dunava. Čitav je u staklima. Tu smo plesali i pjevali zajedno sa učenicima drugih škola, bilo je lijepo, ali je kratko trajalo.

Sljedećeg jutra posjetili smo Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru, te Spomen dom Ovčaru. Odali smo počast žrtvama Vukovara minutom šutnje. Ovaj je obilazak na nas ostavio najdublji i najtužniji dojam.

Zatim smo obišli Nacionalnu memorijalnu bolnicu i Trpinjsku cestu. Tamo smo pogledali dokumentarne filmove o bolnici i groblju tenkova. Posebno nas se dojmio detalj o zapovjedniku obrane Vukovara. Blago Zadro bio je zapovjednik koji nije želio nositi 'pancirku' ako ih nije bilo dovoljno za sve njegove vojnike.

Zadnja postaja našeg putovanja bila je Škola mira u kojoj smo poslušali kratko predavanje o suživotu i opraštanju.

Sudjelovali smo (važno je sudjelovati!) u kvizu na kojem smo pokazali što smo naučili o tome kakvu je i koliku ulogu u Domovinskom ratu imala Bitka za Vukovar i kolike je žrtve podnio Vukovar kako bi naša domovina bila slobodna i samostalna.

Nakon ručka, opskrbljeni lunch-paketima, sjeli smo u autobus i zaputili se kući….. U početku smo bili tihi, pomalo umorni, prebirali smo dojmove svatko za sebe.
No, što je Šibenik bio bliže, atmosfera u autobusu je bila bolja, čula se i pjesma i smijeh.

Sutradan gotovo da i nismo došli u školu. Bili smo jako umorni. Na 'terenskoj nastavi' u dva dana učili smo sve važno o Hrvatskoj, o povijesti, o ljubavi, žrtvi, prijateljstvu, junaštvu, časti i patnji, hrabrosti i stradanju našeg naroda.