Osnovna škola Fausta Vrančića Šibenik

Promocija je bila sjajna! Lucija je okupila fenomenalnu ekipu. Budući da se promocija „dogodila“ u vrijeme kad se u cijelom svijetu obilježava mjesec talijanske kulture, nekoliko talijanskih prijevoda čitala je Maria Rita Rando Baranović, predstavnica Generalnog talijanskog konzulata u Rijeci.  A budući da je Lucija učenica naše škole, nekoliko talijanskih prijevoda čitala je naša (Faustova) ravnateljica Snježana Ćaleta, profesorica talijanskog i engleskog jezika.

Originale pjesama čitale su Lucijine prijateljice „faustice“, članice dramske skupine šibenskog kazališta: Janja Avdagić, Franka Ljubić, Tonka Kapitanović...

Glazbena škola Ivana Lukačića (Lucija je na 4. godini klavira...i solfeggia...i zbora.....) poslala je dobar broj nadarenih učenika, među kojima se našao i dobar broj faustovaca:

Tedi Trkulja, učenik 7.b razreda, rođeni pijanist i pjesnik (zadovoljan s tricom iz padeža, hm…).

Katarina Žaja, učenica 5.a razreda, državna prvakinja, flautistica kojoj prstići lete po tim tipkama, i čini ti se da čuješ i vrapce i slavuje i rajske ptičice… ona mirna (samo kad svira) kao porculanska figurica, a oči joj živa vatra... 

Katarina Mileta, učenica 5.b razreda, drugo čelo Hrvatske u svojoj klasi... zasad....(kažu da ima još boljih, ali vjerujte vi meni, kad Katarina Mileta zagrli ono svoje čelo i kad krene glazba...ona mami suze i prenosi nas  u neke druge svjetove).

Marija Pajić i Nora Kuvačić, Tedijeve prijateljice iz 7.c, one mogu sve, tihe, fine, dobre, pristojne, pametne, marljive, dobro sviraju klavir (teško je nadmašiti Tedija), još bolje pjevaju Miševe i mačke u operi Turija i Plamenko Borne Ercega i Jelene Pletikose...

Da se vratimo na našu promociju... Naša draga Lucija Zmijanović, neobična i nesebična djevojčica... I njezina prva zbirka pjesama neobičnog  naslova  JA SE NE BOJIM...

Tako je nešto čudesno i živo u tom naslovu, kao neka čarobna riječ koju kad izgovoriš postaje stvarnost. Pa mislim, imati deset godina i reći mami: „Imam puno pjesama, hajde da izdamo zbirku!“

I čuti, a što drugo nego:“Lucija, dušo, kakvu zbirku, pa ti si dijete...“  A onda ne odustati: „Nazovi  nekog  pjesnika, pisca (M. Kušeca), neka on pročita moje pjesme pa neka ti kaže!!“

I tako se naša draga Lucija nije dala zastrašiti, nego je lijepo postala pjesnikinjom, izdala dvije zbirke od kojih je jedna već prevedena na jedan (dell’ arte) svjetski jezik, i priprema treću... U to ime okupila je jučer svoju ekipu, predstavila je svoju zbirku, predstavila je svoje prijatelje. Dala je svakome priliku da pokaže svoj dar.

Odlazeći kući, razmišljala sam o Luciji i svoj toj djeci... Zar je to moguće u srcu tako malenoga grada...

Je li to jedna nova, drugačija generacija???  Jesu li to djeca koja se ne boje, koja znaju što vole i koji je njihov primarni dar (talent) i idu za tim da ga razviju beskrajno?

 Kad mislim sad o njima, dođe mi da vičem: Ma, NI JA SE (sad više ) NE BOJIM!

( tekst napisala: Ljubica Avdagić, prof. hrvatskoga jezika )